poem by Damir Niksic (maestralno!)

Carski lešinari
Nama su došli carski dvoglavi orli sa Zapada
i rekli nam da ćemo dobiti nešto vaše zemlje na poklon,
kad se car dobro omrsi,
ako vas utišamo i zatomimo,
ako vam pomrsimo konce i pobrkamo račune.

Vama su došli carski dvoglavi orli s istoka
i rekli vam da ćete dobiti nešto naše zemlje na poklon,
nakon što car prvo omasti brke,
ako nas podčinite, potučete, prognate,
zatučete i razvlastite.

Od lepeta krila ovih carskih dvoglavih strvinara,
lešinara koji se nad truplom naše izgladnjele,
umorene, istrošene zemlje
dvoglavih, troglavih, stoglavih, a bezglavih naroda,
skupiše nekoć –
ne čusmo jedni druge vijekovima.

Ni kako dišemo,
ni kako nam srca kucaju.

Šibaše nas po ušima.
Zviždi i puca na sve strane
– požuri, ne staj, naprijed,
idemo, radi, radi, radi,
kuluk, kazan,
diži kredite,
posuđuj od banke,
založi kuću, zemlju, prijatelja.
Sve u kandže i kljunove
dvoglavih lešinara.

Šibaše nas po ušima i mazaše nam oči
da ne čujemo, da ne progledamo
da ne dođemo sebi
da ne spoznamo.

Nije to kapitalizam.
Kapitalizam je mali čovjek sa ušteđevinom koji otvara porodični restoran,
započinje porodični biznis.
To je zanatlija, gazda, trgovac,
radnja, dućan, karavan.

Ovi lešinari.
Njihovo kreštanje –
to se oglašava imperijalizam
našim neokoloniziranim umom.

Nebo od njihovih crnih krila odavno se ne vidi.
Pomračili su nam sunce.
Pomračili su nam umove.
Zagorčali živote.
Sjenu su bacili po zemlji, posvuda.
U crno nas zavili.
Stenjemo u dugovima koje su skovali za nas
Kao lance.

Masovno pljačkanje sirotinje na veliko.
Toliko očigledno, toliko bezobrazno,
da zasljepljuje i zbunjuje svojom odvažnoššću i bezobrazlukom.

Isplatićemo mi to sve, i znojem i krvlju.
Prodaćemo organe.

Ali ko će da nam vrati to,
jednom kada režim popusti,
kada dođe do prevrata,
kada narod dođe na vlast?
Jer jednom mora i da se promijeni.
To tako uvijek i oduvijek biva.
Ničija nije do zore.

Šta onda?

Ništa.

Moraćemo opet da useljavamo penzionere,
omladinske i radničke klubove u vaše vile.

Vidiš

Revolucija nije samo izromanticizirana riječ.
Zanos.
Ili otrcano strašilo u poljima historije
kojima kićeni profesori sred
velikih neogotskih univerzitetskih građevina
plaše mlade genije
buduće mešetare
čuvare imperijalnih interesa.

Revolucije je histerija poniženih žena.
Revolucija je razjareni vepar i škrgutanje zubima ispod brkova.
Revolucija je rika gladnog stomaka.
Revolucija je pogana lavina sa stotine zuba i još više pandži.

Revolucija je jebeni kanibal.
Nahranite gladnu zvijer ili će zvijer nahraniti sebe
kad provali iz kaveza obzira.

Nije svako zagorska Regica
koja se poput guske
gega po riječnom nasipu
debelih nogu i suknje od grubog platna
služavka ponizna
Franje Josifa

Ovdje se radi o planinskim lavovima
O međedima
O kosmatom i košćatom
O krakatom
Kad taj dokopa
Kad zamahne…

Proždraće vas narod u jednom zalogaju,
neće vas biti.
Goriće gradske skupštine i arhivi.
Izbaciće vas na snijegom pokrivene ulice
skupa sa vašim vunenim kaputima sa vješalica.

I mali jeftini ofingeri će vas stići u glavu poput bumeranga.

Kupićete se i bježati na krilima dvoglavih lešinara,
lijevo i desno, svilenih šalova.

Ostaće zemlja žilavim rukama.
Ostaće teškim dojkama trudnice.
Ostaće novorođenom u bešici u hladu ispod jabuke.

Ostaće na dlanu punom žuljeva.

Jebaće vam ovi ljudi znanje,
bando svilenih londonskih strukiranih haljina na volane,
uvijenih loknica i čmarnih kolutića.

Jebaće vam ovi kozaci,
ovi znojni usmrdjeli
Bosanski i Hercegovski gorštaci,
gorski divojarci –
jebaće vam znanje.

Unutrašnja stvar.

Vaši će prijatelji i saveznici slijegati ramenima,
gledajući vas u oči puni saosjećanja,
sa kamiona i transportera
dok napuštate grad
svi skupa.

Pokoja će dama prepoznati svog ljubavnika
bankara ili oficira
ili više njih.
Pognuti glavu da muž i djeca ne prozru aferu.

Snjegovi će se u planinama topiti
označavajući kraj ledenog doba
Kraj Flavijanskog perioda ledenih pogleda,
ledenih odnosa
ledenih srdaca,
uvojaka,
šećernih preliva kolača
i beskrajno glupih tv emisija
kojima se pronosi čmarni žar.

Neko će iz kolone da upadne u nabujalu rijeku
Zvaće u pomoć
Help!
Help!
Što si učio Engleski – što nisi učio da plivaš?
dobaciće mu sa prozora.

Dim i prašina
svima suze u očima.

A onda
kada se dim raziđe
i prašina slegne
– dva ispaljena hica u zrak.

Proglas i proslava

Free at last!
Free at last!
Free at last!

Na dobri stari Evropski način.

Damir Niksic

5 komentara

  1. iako seljacina na kvadrat moram primjetiti jednu stvar….naravno u duhu prijateljske diskusije…dragi naftaline ama bas sve revolucije krenule su iz komfornog steka i budjeta neke kraljevine….prouci istorije revolucije malo bolje…nikad ama bas nikad revolucija nije iznjedrena medju onima ubijenim u pojam…tu svjetlost uvjek donese neko na baklji…sa strane…ili malo direknije sta mislis koji je prag tolerancije naroda i narodnosti u jedne nam i jedine prema mrskim politicarima,nacionalistima,karijeristima,parazitima,ratnim zlocincima itd itd….koji to dio naseg drustva treba podici revoluciju…mozda nasi studenti,srednja klasa ugnjezdjena po opstinskim,kantonalnim,drzavnim strukturama,ratno profitersko -privatizacijska klika…jal mozda jadnici ubijeni u pojam svakodnevnim sranjima i borbom za komad kruha….nasa ce revolucija doci upravo…otamo…dje pjesnici sjede na budjetima kraljevskoh dvora….tuzno ali istinito….sto se samog djela tice….hahaha imam i ja par komada….

Komentariši